Razdoblje Ilira, Grka i Rimljana:
   Iz tog razdoblja ostali su tragovi rudarske i željezarske djelatnosti. O tome nam govore i svjedoče brojni toponimi i neki kulturno povijesni spomenici. Tragove željezarske djelatnosti uništilo je vrijeme i kasnija eksploatacija. Sa sigurnošću se može kazati da je na ovom području bilo eksploatisanja zlata, srebra, bakra, željeza, a vjerojatno i žive.

Srednji vijek:
   U ovom razdoblju intenzivirana je željezarska djelatnost. Od rudarskih aktivnosti ističe se vađenje i prerada srebra, olova i bakra. Poznati rudnici bili su Deževice i Dusina. Željezo se vrlo malo eksploatira. Deževice kao rudnik prvi put se spominje 1403. godine. Dok se Kreševo kao rudnik spominje 1381. godine, a kao naselje 1434. godine.
   Dolaskom Sasa u Bosnu značajno se unapređuje tehnologija vađenja i prerade ruda. Oni donose pravne regulative, "saske zakone" i suvremeniju tehnologiju. Ove zakonske regulative i tehnologiju preuzimaju i Turci, te regulative će ostati sve do dolaska Austro-Ugarske u Bosnu 1878. godine. Navedene zakonske regulative "saski zakoni", kasnije u Turskom periodu "kanon sas" davao je povlašten položaj svima onima koji su se bavili vađenjem i preradom ruda, kako onim koji su obavljali djelatnost u ulozi glavnih tako i onim sa pomoćnim zanimanjem.

Vrijeme vladavine Turaka:
   Dolaskom Turaka u Bosnu 1463. godine, oni u željezarstvu ništa bitno ne mjenjaju. Postojeću željezasku djelatnost forsiraju i stavljaju u punu funkciju potpore Turske ekspanzije u osvajanju novih prostora. Oni čak preuzimaju i pravne regulative "saske zakone" kojima su regulirana prava i obveze rudara i njihovih pratećih zanimanja u željezarskoj djelatnosti. Saske zakone nazivaju "kanon sas". Ovim kanonima garantira sa autonomnost metalurga, uređuju imovinsko pravne odnose između dioničara, naznačuju izvršni organi (Sabor, knez i glasnik). Obzirom da su se željezarskom djelatnošću bavili isključivo katolici, postojali su određeni povoljni uvjeti za očuvanje njihove opstojnosti, kulturološke i vjerske autonomnosti.
   Po dolasku Turaka nastavlja se vađenje i prerada srebra, bakra i olova, a kasnije i lapis-lazurija i u manjim količinama zlata i željeza. Glavni proizvod bio je srebro sve do početka XVII stoljeća, kada primat preuzima željezo, njegova eksploatacija i prerada u izrađevine široke upotrebe.
   U XVII stoljeću Kreševski franjevci donose knjigu o rudarstvu i metalurgiji "De re metallica" autora Georgiusa Agricolae koja je tiskana 1657 u Italiji. Knjiga ima 477 stranica i napisana je u 12 dijelova sa priloženim ilustracijama. Ta knjiga se i dan danas čuva u muzeju u Kreševskom samostanu i jedna je od 3 preostala originala u svijetu.
   Glavni proizvodi Kreševskih kovača bili su, pored ostalih, konjske ploče i čavli. Ploče su bile "Arapskog tipa" i bila su poznate po kvaliteti na cijelom prostoru balkana. Pored konjskih ploča, za kojima je vladala velika potražnja, proizvodile su se i dobre brave (ključanice). One su bile "Dubrovačkog tipa" sa šest pera. U to vrijeme Kreševo je bilo jedna velika radionica sa visokim stupnjem metalske proizvodnje i gospodarskog razvoja. U vađenju rude i preradi metala postojala je podjela rada. To je: vađenje rude, topljenje, kovanje u poluproizvode i izrada (kovanje) izrađevina široke upotrebe. Pored ovih (glavnih) zanimanja postojla su i pomoćna (sepetari, žegari ili ćumuraši i kiridžije). Proizvodnja je bila organizirana u esnafska (cehovska) udruženja koja je Turska uprava ukinula 1851. godine. Cjelokupno gospodarstvo bilo je organizirano u tri glavna esnafa, i to: 1. kovači - dimači; 2. vignjari (kovači svih drugih zanimanja) i 3. rupari (rudari). Postojao je i četvrti, pomoćni esnaf u kojem su bili: mesari, pekari, krojači, abadžije, trgovci, kujundžije i zlatari.
   Iz gore navedenog se može zaključiti da je u periodu Turske uprave željezarstvo doživjelo svoj visokk stupanj razvoja ne mijenjajući tehnologiju. To se sve odvijalo izvan europskih tokova u tehničkom i tehnološkom razvoju što će se katastrofalno odraziti po dolasku Austro-Ugarske u Bosnu i Hercegovinu 1878. godine.

Vrijeme Austro-Ugarske vladavine:
   Dosadašnje naturalno gospodarstvo dolaskom Austro-Ugarske zamjenjuje se novim kapitalističkim, tj. robno-novčanim gospodarstvom. Dolazi i nova suvremenija tehnologija u rudarstvo i metaluršku proizvodnju. Time je zadan smrtni udarac daotadašnjem autihtonom rudarstvu i zanatskoj proizvodnji, koja dolazi u sve veću krizu i na kraju nestaje, a na to mjesto dolazi industrijska proizvodnja. Prijelom u tom će se desiti 1891. godine kada je u Varešu podignuta visoka peć (talionica), a 1893. i u Zenici. Tako postupno, jedan po jedan željezarski pogon u Kreševu obustavlja rad. Sv je to uvjetovalo da se Kreševsko gospodarstvo nađe u teškom položaju, dotad nikad težem.
   Austro-Ugarska administracija novim zakonima zabranjuje slobodnu sječu šuma, što je bitno utjecalo na smanjenje proizvodnje drvenog uglja za potrebe željezarstva. Sve je ovo vodilo ka depopulaciji i zbog raseljavanja u nove rudarsko-metalurške centre srednje Bosne, u potrezi za poslom.
   Kreševljaci su se žestoko opirali tim novim mjerama administracije u cilju spašavanja od očitog i svakodnevnog propadanja. Naposljetku je administracija sagradila kolni makadamski put Kreševo-Kiseljak čime je Kreševo povezano sa "svijetom".
   Nakon toga su poduzete daljnje mjere za spašavanje Kreševa i njegovog gospodarstva pa se 1908. godine osniva kovačka zadruga pod nazivom "Kovačka zadruga udruženje sa ograničenim jamstvom" koja je kao takva djelovala do 1949.

Period poslije II svjetskog rata:
   U ovom periodu razvoj općine Kreševo tekao je svojim karakterističnim intenzitetom, niti prebrzo, niti presporo. Tako je s vremenom tradicionalni kovački zanat prerastao u industrijsku proizvodnju osnivanjem poduzeća Čelik iz kovačke zadruge. Pored Čelika ostali su kovači i drugi metaloprerađivači koji su se udružili u zanatsku zadrugu Unikov. Stare kovačnice su se s vremenom gasile, a one koje su danas ostale i koje su se modernizirale danas svjedoče o bogatoj i dugoj tradiciji ovog zanata.
   I u rudarstvu je ostvaren velik napredak, prvenstveno osnivanjem poduzeća za proizvodnju i preradu mineralnih sirovina Barit koji se isključivo bavi preradom rude Barita koja ima veliku primjenu u industriji boja.
   U tekstilnoj industriji nastavljena je tradicija iz davnina, prvenstveno osnivanjem Autoopreme kao nasljednika Ćilimare koja je osnovana u vrijeme Austro-Ugarske vladavine. Danas, na žalost, tekstilna industrija nema svog većeg predstavnika.

Period Daytonskog sporazuma
   Nakon Daytonskog sporazuma, posrnula privreda u Kreševu počinje novi preporod. Pored dotadašnjih "tradicionalnih" djelatnosti, u Kreševu su otvorene nove tvornice kao što je Tvornica za proizvodnju mesa i mesnih prerađevina MIS Stanić. Također građevinarstvo postaje jedna od jačih grana u Kreševu, i to osnivanjem tvornice za proizvodnju suhe žbuke Stamal i tvornice za proizvodnju žbuke Miličević. Osim njih treba spomenuti i druge djelatnosti kao što su: proizvodnja građevinske limarije, proizvodnja građevinske stolarije, proizvodnja namještaja, proizvodnja stiropora, spužve i drugih malih i srednjih djelatnosti i poduzeća koja predstavljaju Kreševo kao mjesto i kraj koji je oduvijek bio okrenut proizvodnji i stvaranju novih vrijednosti.